-KONAČIŠTE- 

antologija proze posvećena književniku Ćamilu Sijariću

***

KONAČIŠTE

***

Svi smo povezani. Naše individualne svijesti dijelovi su velikog Logosa koji pohranjuje misao svijeta, stvara epohe i biva naše ishodište i naš uvir. U ljudskom društvu taj duhovni emiter, pohranjen u čovjekovo stvaralaštvo, reflektira svoje signale iz najdublje prošlosti koje kanal otvorene čovjekove svijesti uvijek osluškuje i prima. Znao je to i Ćamil Sijarić, novinar, pjesnik, pripovjedač. Nije pristao na vlastitu smrtnost, vjerovao je u spoj dviju vremenskih dimenzija – onoga što je bilo i onoga što jest. Svi putujemo tim sudbinskim pravcem, ali suprotno vjerovanju, ne putujemo bez prtljage. Nosimo sobom sve što smo bili, sva sjećanja, naučene stvari, umjetnost u kojoj smo uživali, znanje koje smo sekli. I nije to naše prolaženje ono o kojem piše povijest. To je duhovno putovanje čovjeka koji se vraća kući, jer samo svijest drži život živim, a univerzum u skladu. Sijarić je pjevao:

Naiđoh na napušten put kroz goru.

Izraslo po njemu granje, izrasle trave.

Naiđoh na grob kraj puta –

na kamena dva, jedan iznad nogu,

drugi iznad glave.

I sad smo tu od putnika samo

nas dva.

Taj koji je nekad na putu zastao…

I ja.

Nastavih dalje tim napuštenim

putom kroz goru,

i sve mi se čini da više sam ne putujem,

da uz svoje, i njegove korake čujem.

Antologija "Konačište" posvećena Ćamilu Sijariću nastala je upravo iz želje da povežemo sadašnje i prošlo, da se na ovoj čudesnoj stazi umjetničke riječi zadržimo u našem književnom konačištu, u zajedničkom stvaranju, mi i Ćamil, da prošlo privučemo k sebi, a sadašnje poklonimo njemu.

Kako bismo bez mnogo riječi predstavili Ćamila Sijarića, učinili ga dragim prijateljem, kraj svakog rada autora, koji je zastupljen u ovoj knjizi, zapisali smo neku Sijarićevu misao.*

Dok sam čitala prispjele radove, bila sam zadovoljna, kako raznolikošću tema, zanimljivošću sadržaja, plemenitošću misli, tako i načinom pisanja.

Mali problem predstavljali su različiti pravopisi naših autora. Naime, raspadom Jugoslavije mijenjali su se i pravopisi standardnog jezika naroda nastalih država, što smo u ovoj knjizi poštivali. Leksik nije predstavljao problem, dapače, doprinio je živosti i sočnosti teksta i u njega nismo inervenirali. I Sijarić me kucnuo po čelu pa rekao:

"Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome."

Sudite ovu knjigu po onome što ćete u njoj naći, a ja nalazim ono što nam je i Sijarić ostavio. Ljubav prema čovjeku, ljubav prema prirodi, ljubav prema književnoj riječi. Ljubav!

Marija Juračić